Najluđa predstava na svijetu - kritike

• VRHUNSKA KAZALIŠNA ZABAVA
  
  Iznimno vješto autorovo preplitanje visokog i niskog stila, fejdoovskog vodvilja i drame ljudi koji se u potpunosti predaju teatru, omogućilo je sjajnoj Mladeni Gavran da ostvari čak dvanaest potpuno različitih uloga koje je sama uspješno vodila i kao redateljica izrazito snažnim ritmom kroz punih sat i pol izvedbe koja zahtijeva ne samo interpretativo nego i tjelesno maksimalan glumački napor. Sve to doživljava vrhunac u furioznim završnim prizorima u kojima monodrama u monokomediji postaje jednako groteskna kao i ravnateljica u uvodu, što pokazuje kako se Gavran zna našaliti i na vlastiti račun te i na taj način bitno pridonijeti složenosti značenja ove samo na prvi pogled prvenstveno zabavne predstave i još jednom visokom dometu Teatra Gavran.
  Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 11. veljače 2010.
  
• „Mladena Gavran u ovoj je predstavi nadmašila samu sebe. Dimamičnom igrom i transformacijama kazališnoj publici razotkrila je sve: i lice i naličje kazališta. Odvela je iza kulisa, upoznala sa sjajem i bijedom glumačkog života i humorno demistificirala najljepši posao na svijetu - glumački.
  Za ovaj tekst Miro Gavran dobio je Nagradu "Marin Držić" Ministarstva kulture RH i Nagradu "Ivan Raos", a najvrijednije nagrade tek slijede. Novogradiška publika poklonila je Miri i Mladeni Gavran njima najvrijedniju nagradu: ODUŠEVLJENJE I VELIKI , ZASLUŽENI APLAUZ.“
  NGbuntovnici.com, 29.11.2009.
  
• SJAJ GLUME MLADENE GAVRAN I SVA BIJEDA SVEVREMENOG TEATRA
  
  Teatar Gavran u monokomediji Mire Gavrana „Najluđa predstava na svijetu“ s briljantnom Mladenom Gavran ima još jedan komad koji će puniti gledalište, zabavljati i završavati pitanjem: otkud toj krhkoj glumici energije da sat i pol sama samcata odglumi dvanaest različitih lica i furiozno odigra u predstavi.
  Svevremenska i u svakoj sredini prepoznatljiva, ova će komedija naići na dobar prijem pod uvjetom da ima aktera poput Gavranove. A njoj ide sjajno: spori misaoni monolog kojim gledatelja uvlači u predstavu,“skidanje“ poznatih kazališnih djelatnika, što će izazvati salve smijeha, prebacivanje iz karaktera u karakter, transformacija iz starice u glupu plavušu, iz uloge slovenskog redatelja ili pohotnog starog Amerikanca u Njemicu i Mađaricu.
  VEČERNJI LIST, Branka Primorac, 9.11.2009.
  
• POHVALNE GLUMAČKE PREOBRAZBE
  
  Spomenuta monodrama otkriva drugu stranu kazališnog stvaranja, skida uobičajenu iluziju teatarskog posla otkrivajući život glumaca, redatelja i ravnateljice kazališta i njihove međusobne suodnose.Radnja, koja mnogo otkriva o glumačkoj taštini, ali i o njihovoj krhkosti i emotivnosti, ukalupljena je i na određeni način dobro uokvirena kroz lik Glumice koja sve događaje pripovjeda svome psihijatru.
  VJESNIK, Helena Braut, 9.11.2009.
  
• KAZALIŠNE SPLETKE
  
  Mladena Gavran majstorskim glumačkim preobrazbama ostvaruje tračerski sukob ulogama stvaralaca kazališne predstave. Ostvarivanje kazališnih uloga (glumica, glumac, redatelj, dramaturginja, ravnateljca kazališta, spremačica i pomoćno osoblje) u furioznom ritmu bio bi golem zalogaj za vrhunsku glumicu. No Mladena Gavran je više od toga. Osim glumačkih preobrazbi treba ostvariti i teatralizaciju uloga koje referiraju na našu kazališnu stvarnost i prepoznatljive figure kazalištaraca (traženje najluđe poetike, angažiranje stranih redatelja), na privatnu i javnu stvarnost (posjeti liječnicima, preljubi) i na našu društvenu stvarnost (estradizacija). Završnica predstave za glumicu je najteža: u nizu uloga pokazuje potpunu banalizaciju hrvatskoga kazališnoga, javnoga, osobnoga i političkoga života koji se pretvara u estradno i korumpirano ništa.
  Ali postoji i epilog koji naizgled zatvara konstrukciju u istom kodu kao i prolog, ali i koji razotkriva pravo naličje, bit ove predstave. Predstave u kojoj se do paroksizma dovodi postojanje modernoga modernog teatra, a zapravo jada i bijede naše svakodnevnice – koja unatoč svemu želi i voli živjeti u kazališnoj iluziji „najluđe predstave na svijetu“. Na novoj uspješnici Teatra Gavran ljudi se stalno smiju ljudskoj gluposti i neprekidno plješću dramaturškim i glumačkim preokretima. Napokon, je li ovo možda ipak monokomedija i predstava „o ljubavi, ljubomori i kazališnim spletkama“?
  VIJENAC, Mira Muhoberac, 19.11.2009.