Pandorina kutijica - kritike

• SJAJ FEYDEAUOVA NASLIJEĐA
  
  U uvodnom prizoru Pandorine kutijice Pero, portir u Ministarstvu obitelji, priprema večeru za suprugu Bubu, odgojiteljicu u dječjem vrtiću. Ona ne samo što kasni nego je i zaboravila da im je tog dana dvadesetpetogodišnjica braka. Nakon sitnih podbadanja, ne previše neobičnih za tako dugu vezu, oboje se koncentriraju na razgovor o kćerki koja se udala za Amerikanca i koja je rodila, pa se Buba sprema posjetiti je u Sjedinjenim Državama. Dok je Buba na puta Pero nalazi ključ od kutijice u kojoj mu žena čuva uspomene iz mladosti i za koju je obećao da je nikada neće pokušati otvoriti. No, radoznalost ga svlada i on je otvara, ali osim davnih uspomena unutra nalazi i recentni dnevnik iz kojeg saznaje da mu žena već godinama ima ljubavnika.
  
  U uvodu Željko Duvnjak igra Peru kao jednog od onih likova koji su mu i donijeli reputaciju vrsnog komičara – malog, običnog, pomalo prestrašenog čovjeka koji komičnost gradi prvenstveno na opreci između izigravanja važnosti pred drugima i strahova koje nastoji prikriti, ali ga izjedaju iznutra i čine nesigurnim. No, ovdje mu u stvaranju vrlo dojmljive interpretacije pomaže i to što se Pero zbog ljubomore, a još više zbog povrijeđenog ponosa odlučuje na akciju koju izvodi s toliko domišljatosti i energije da potpuno preplaši svog na izgled mnogo snažnijeg i stabilnijeg suparnika Dalmatinca klesara Tonija, uvjerenog samca koji – unatoč proklamiranoj religioznosti – uživa u tješenju nezadovoljnih supruga. Tonija tumači Ivica Jončić koji se u početku prizora kada je sam u svom stanu doima i zadovoljno i samodovoljno, ali se – nakon dolaska Pere i saznanja što suprug njegove ljubavnice zapravo želi, počinje lomiti – uspjelo gradeći komiku baš na tom povlačenju pred fizički slabijim oponentom.
  
  Pero je smislio plan da razriješe situaciju tako da svo troje mogu sretno, ili barem časno, nastaviti živjeti dalje. Toni bi trebao oženiti Bubu, a cijela ta ideja promjene odnosa (kojoj se Toni nastoji oduprijeti) prijeti mnogim pomacima i nesporazumima. Postaje to očito već u vrlo originalno zamišljenom prizoru prepiranja o tom planu između supruga i ljubavnika u kojem Gavran pokazuje virtuoznost u kreiranju neočekivanih, često vrlo smiješnih obrata u kojima se duhovit dijalog nadgrađuje upečatljivim govorom tijela s mnogim gegovima, pa je to izazvalo i najduži aplauz na otvorenoj sceni.
  
  To je još jedna u nizu potvrda Gavranovog vrhunskog umijeća u kreiranju teatarske zabave – ovaj put zanimljivog i po tome što je nakon izvrsne monokomedije Najluđe predstave na svijetu u kojoj je njegova supruga Mladena Gavran uz režiju predstave tumačila čak dvanaest različitih uloga i pokazala (ne prvi put) da je jedna od najvećih hrvatskih glumica – sada napisavši komad u kojem su u prvom planu dvojica muškaraca, koji imaju priliku pokazati raspon svog glumačkog umijeća. Ipak treba reći da i Mladena Gavran kao Buba još jednom pokazuje svoje izvanredno glumačko umijeće, kradući ponekad i scene u kojima je njezin lik u drugom planu, a virtuoznost njezinog razgovora preko skypea s kćerkom u Sjedinjenim Državama nailazi na jednako oduševljenje gledatelja kao i već spomenuto nadigravanje dvojice protagonista.
  
  Za razliku od Najluđe predstave na svijetu i nekih drugih kompleksnijih komada koji su izvanredno umijeće vodviljske strukture značenjski obogaćivali isprepletanjem s drugim elementima dramaturgije, Miro Gavran u Pandorinoj kutijici pokazuje virtuoznost baš u čistom vodvilju koji zabavlja obratima i duhovitostima (a kao što pokazuje i gotovo idilični happy end ne ide u neke dublje razrade muško-ženskih odnosa) ujedno pružajući i prigodu za glumačke parade. I redatelj Robert Raponja uglavnom se ograničio na usklađivanje glumačke igre, dok su kostimi i posebice scenografija Jasmine Pasek prvenstveno funkcionalni i lako prenosivi, što pridonosi mobilnosti teatra koji ne posjeduje vlastitu scenu.
  
  Tako u prvom planu ostaju vrijedne glumačke interpretacije i precizna komičnost teksta Mire Gavrana koji je danas i u svjetskim razmjerima jedan od najuspješnijih nastavljača fejdoovske vodviljske tradicije, što je visoki domet koji je nažalost znatno više cijenjen u inozemstvu nego kod nas.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 7. studenoga 2010.