Kritike

• Slasni Gavranov "Sladoled" u KMD
  © DUBROVNIKNET.hr, 23.2.2014.

  Smanji kritiku

  Slasni Gavranov "Sladoled" u KMD

  Na sceni Kazališta Marina Držića izveden je „Sladoled“, nova komedija Mira Gavrana, najizvođenijeg hrvatskog kazališnog pisca u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina. U toj komediji junakinje su majka i kći čiji se uzajamni odnos i odnos prema muškarcima koji su ih sudbinski odredili niže kroz dinamične humorne prizore u kojima se iznova potvrđuje Gavranov status pisca koji diše s publikom i kojega svi razumiju.
  
  I baš kao što stoji u najavi Teatra Gavran, koja je kazališna kuća producirala „Sladoled“, riječ je o uvjerljivim životnim pričama ispunjenim toplinom koje oplemenjuju dušu svakog gledatelja. Uz pitke i britke Gavranove dijaloge uspjehu predstave ponajviše pridonose sjajne Mladena Gavran i Ana Vilenica koje u ulogama majke i kćeri i projiciranju njihovih odnosa od najranijih dana pa sve do starosti publiku ostavljaju gotovo bez daha punih sat i po vremena na pozornici.
  
  Majka i kći svoje razgovore obavljaju na terasi kvartovske slastičarnice, uživajući u sladoledu, a kasnije u kavi. Ana Vilenica koja u „Sladoledu“ igra malenu zaigranu djevojčicu, bučnu tinejđericu, zanesenu studenticu do ozbiljne udane žene i majke s mnoštvom problema u suvremenom bračnom i poslovnom životu pokazala je da je glumica pred kojom stoje najbolji kazališni dani. Promjene u odnosu kćeri i majke uvjerljivo i upečatljivo (do)nosi Mladena Gavran od dana kada brine o svome djetetu, problema s mužem koji „šara“, preko razdoblja vlastite samoće do poznih umirovljeničkih godina. Njihovu čudesnu scensku kemiju publika u dubrovačkom KMD-u nagradila je srdačnim i dugotrajnim pljeskom.
  
  „Sladoled“ je režirao Boris Svrtan, scenografkinja i kostimografkinja je Jasmina Pacek, i prava je šteta što gostovanje Teatra Gavran u Dubrovniku s tom izvrsnom komedijom završava sa samo još jednom izvedbom.
  
  © DUBROVNIKNET.hr, 23.2.2014.

• Predpremijera kazališne predstave "Sladoled" Teatra GAVRAN
  © POU MAR, 28.1.2014.

  Smanji kritiku

  Predpremijera kazališne predstave "Sladoled" Teatra GAVRAN

  Učilište Relković u ponedjeljak 27. siječnja 2013. ugostilo je predpremijeru nove komedije književnika i dramatičara Mire Gavrana "SLADOLED", koja na duhovit način tematizira sudbinsku odrednicu koju životu žena daju odnosi s muškarcima.
  
  Predstava je nastala u produkciji Teatra Gavran a najavljena je kao neobična komedija u kojoj su junakinje majka i kći čiji se uzajamni odnos i odnos prema muškarcima, koji su ih sudbinski odredili, opisuje kroz dinamične humorne prizore u kojima će se prepoznati svaka žena.
  
  Njih dvije - majku i kćer igrale su Mladena Gavran i Ana Vilenica, a Gavranov najnoviji dramski uradak za tu je priliku režirao Boris Svrtan, glumac sa brojnim redateljskim uspješnicama. Scenu i kostime osmislila je Jasmina Pacek.
  
  Novogradiška publika predstavu je pratila sa posebnim zanimanjem i istinski uživala u glumačkim bravurama neponovljive Mladene Gavran koja je svojom igrom dotaknula srca mladih majki s vječnim problemima kako privoliti dijete za odlazak u vrtić, pa prevarenih žena i ostavljene djece, strpljivih majki buntovnih tinejdžerica, majki vječnih savjetnica i voditeljica, starih majki u zalasku života. U glumačkim bravurama odlično ju je pratila mlada poznata glumica Ana Vilenica, s vrhunskim transformacijama od male trogodišnje djevojčice do zrele žene i majke koja kroz život prolazi gotovo identičnim putevima svoje majke (Eh taj vječni krug...)
  
  Bilo je suza, bilo je smijeha, bilo je suosjećanja, bio je istinski doživljaj biti dio čarolije što se zove KAZALIŠTE. Kazalište kao istinska slika života, kao mjesto gdje se život propituje, rasčlanjuje, gdje se traže odgovori. Vjerujemo da su novogradiški kazališni sladokusci sinoć saznali odgovor zašto se predstava zove SLADOLED, jer pljesak odličnoj ekipi Teatra Gavran potrajao je dugo, bio je snažan, ali i nježan... kao sladoled.
  
  © POU MAR, 28.1.2014.

• Priča puna topline i neobičnog humora
  © HTV- VIJESTI IZ KULTURE, 30.1.2014., Mira Marenić-Toljan

  Smanji kritiku

  Priča puna topline i neobičnog humora

  Sladoled baš nije zimska hrana, ali kada ga na pozornici servira Miro Gavran publika će se osladiti usprkos hladnoći. Riječ je o životnim pričama, a junakinje su majka i kći. Sjajna je to priča puna topline i neobičnog humora, koja na atraktivan i smješan način progovara o nekim ozbiljnim trenutcima. Predstavu su svojim glumačkim bravurama obilježile dvije vrsne glumice Mladena Gavran i Ana Vilenica, koje su se izvrsno snašle u tragikomičnim situacijama majke i kćeri, a kasnije bake i majke. Publika je premijeru pozdravila dugotrajnim pljeskom. Teatar GAVRAN je stvorio još jednu uspješnicu i u dvanaestoj godini svojega djelovanja nastavlja s prikazivanjem komedija ali i predstava u kojima se zrcali naša svakodnevnica i suvremenost.
  
  © HTV- VIJESTI IZ KULTURE, 30.1.2014., Mira Marenić-Toljan

• Sladoled - duhovita životna priča iz slastičarnice
  © VEČERNJI LIST, 31.1.2014., Bojana Radović

  Smanji kritiku

  Sladoled - duhovita životna priča iz slastičarnice

  ... To je Sladoled, nova komedija Mire Gavrana koju je u Teatru Gavran režirao Boris Svrtan, koju smo premijerno vidjeli u Maloj dvorani Lisinski. Sladoled iz naslova vodi publiku na mjesto radnje, u kvartovsku slastičarnicu u koju svraćaju mama i kći, a povijesni podaci o omiljenoj slastici služe kao male pauze u kojima junakinje mijenjaju kostime, a s njima i desetljeća koja prolaze. Mnogo je tu prizora u kojima će se prepoznati svaka žena, onih kojima se možemo od srca smijati. Gavran cijelo vrijeme zapravo barata stereotipima, ali upravo to ovu komediju čini životnom, baš kao što nas i u životu (možda i najviše) pogađaju upravo stereotipne situacije poput nemogućeg pubertetlije, muža koji odlazi s mlađom, majke koja mora u starački dom... Boris Svrtan na minimalističkoj sceni otrcane retro slastičarnice (djelo Jasmine Pacek, koja je kreirala i kostime) prizore režira oslanjajući se na glumačke preobrazbe svojih junakinja. Ana Vilenica pomalo je karikirano derište, ali je nakon toga jako dobra kći, dok Mladena Gavran suvereno vlada ulogom majke u svim njenim godištima, da bi premijernu publiku potpuno osvojila na samom kraju predstave kao ostarjela, ali tek udana i zaljubljena milijunašica koju njene “ozbiljne” godine ne priječe u stvaranju novih životnih planova. Ukratko: Gavran ima novu komediju koja priča i dijelove našeg života, a Teatar Gavran novu predstavu koja će sigurno biti gledana. Sada još moramo pričekati vijest o tome koje će strano kazalište, jer Gavran je najizvođeniji dramski autor u zemlji i inozemstvu, posegnuti za Sladoledom.
  
  © VEČERNJI LIST, 31.1.2014., Bojana Radović

• Unatoč zimi, navukao se na “Sladoled”
  © BLOG I TAKO TO, 31.1.2014., Igor Weidlich

  Smanji kritiku

  Unatoč zimi, navukao se na “Sladoled”

  Da se ne bi po kuloarima počelo pričati da sam neozbiljan koliko sam i težak, odlučio sam blog “oplemeniti” još pokojim temama vlastitih promišljanja. Ovoga puta kazališnim i inim recenzijama, jer mi se čini blesavo da pogledam predstavu ili izložbu, a o njoj i ne napišem pokoju suvislu.
  
  A definitivno nema boljeg početka za takvo što od malo pozitive pod našim kulturnim nebom. Tako me neki dan baš razveselio poziv Mire Gavrana na premijeru njegove nove komedije “Sladoled”. I nisam požalio što sam otišao. Oduševilo me.
  
  Pitko i britko – tako bi se ukratko mogla opisati nova komedija našeg svjetski proslavljenog dramatičara, koja je premijerno izvedena u četvrtak u maloj dvorani “Lisinskog”. Komedija je to koja je već u najavama intrigirala uvijek aktualnom tematikom poigravanja muško-ženskim odnosima i glumačkim dvojcem koji je svakako budio znatiželju, a nakon odgledane premijere jednostavno je ponovo potvrdila Gavranov status pisca koji diše i živi s publikom. Štoviše, tema koju naoko predstavlja laganim scenama te odmjerenom minutažom i dinamikom, nimalo ne podilazeći, vrlo je slojevita, analitički razrađena i nikoga ne štedi, pa samim time i nikoga u publici ne ostavlja ravnodušnim.
  
  No, autoru ću se vratiti nešto kasnije, veliki faktor uspjeha koji će ova predstava tek polučiti svakako je glumački duo za koji bi teško bilo pronaći alternativu, pogotovo nakon viđene kemije na sceni i nakon toliko duboko i vješto proživljenih rola iznijetih na tako lagan i dopadljiv način. Mladena Gavran i Ana Vilenica svakako su pokazale “kako se to radi”.
  
  Transformacije likova koje su se izmjenjivale iz scene u scenu, toliko stvarne i toliko uvjerljive, uvlače u priču i drže pozornost na svakoj izgovorenoj riječi i ekspresiji. Dok Vilenica svoj lik gradi kroz odrastanje, od vrtićkog djeteta do žene koja na grbači nosi priličnu količinu tereta suvremenog života, Mladena Gavran u predstavu ulazi kao samosvjesna žena koja na ramenima ima brigu o djetetu, vlastitu samoću i problem muža kurviša, da bi do kraja svoj lik toliko osnažila i trijumfirala u – infantilnosti koju sa sobom nose najzlatnije godine života.
  
  Odnos majke i kćeri te suočavanje s “problematičnim” muškarcima u njihovim životima toliko je živopisno i vjerno da je publika sve muškarce njihovih života gotovo mogla i jasno vidjeti, i u tom kratkom vremenu naučiti voljeti i mrziti. S druge strane, likovi koje su glumice iskristalizirale kroz očito veliku i neograničavajuću scensku igru, majka i kćer u različitim razdobljima života, odigrani su tako da nije nerealno zapitati se – koliko je u stvari glumica bilo u predstavi?
  
  Odgovor je ipak – samo dvije, ali vrhunske.
  
  One tečno i duhovito (a duhovito je skromna riječ jer se radilo o salvama smijeha) vladaju scenom, oživljavajući prostor slastičarnice za koju ih vežu susreti i brojni prijelomni trenuci u životima, ubadaju u emotivnu žicu, pa i u žicu nekog samozatajnog licemjerja koje svaki pojedinac u sebi pokušava sakriti.
  
  I tu dolazimo do onoga što će ovu predstavu privatnog teatra istaknuti među morem predstava nekih razvikanih institucionalnih kazališta – suvremena tema, suvremen pristup, genijalan tekst, nenametljiva režija i scenografija, te glumice koje svoje uloge izgrađuju, a ne odrađuju.
  
  To je očito temelj za privlačenje i zadržavanje publike u kazalištima, recept kojim Teatar Gavran već godinama uspješno prkosi brojnim strujama na ovom području, strujama koje lagodno i bez pretjerane umjetničko-produkcijske umješnosti “uživaju” pod okriljem polupraznih gledališta i prebogatih dotacija. A ovdje jedan teatar svojim predstavama puni dvorane, ne samo u Lijepoj našoj, nego u cijelome svijetu. Nakon odgledanog “Sladoleda” ne treba sumnjati da će se ta tradicija i nastaviti.
  
  I sad tu treba spomenuti temelj toga uspjeha, a to je jednostavno – dobra predstava. U prvom redu, ona ovisi o piscu, a tu je Miro Gavran majstor. Uvijek izabire univerzalnu temu, blisku publici, i progovara britko, balansirajući duhovitost i ozbiljnost u dozama koje izazovu reakciju, a nikako ne odvode predstavu u patetiku ili jeftinu pučku zabavu. Čistoća forme i jasna ideja, pitki dijalozi i učinkovita jednostavnost daju izvrsne temelje za daljnju gradnju scene, kazališne igre i uloga.
  
  Možda se nekome čini trivijalnim spominjati sve to, no zaista nije na odmet kazalište promišljati u njegovim osnovama, u doticaju s publikom i realnom okruženju poplave brojnih umjetničkih pretencioznosti koje besciljno ispunjavaju javni prostor. Uostalom, treba si priznati (u zemlji u kojoj svi sve znaju najbolje) da se od nekih ljudi od zanata zaista može i dosta toga naučiti.
  
  Pa eto, “Sladoled” je definitivno moja preporuka svima, od onih koji traže dozu smijeha, do onih koji žele zagrebati ispod površine ljudskih odnosa bez namatanja patetike i pretencioznih arhaičnih priča. Teatar Gavran je očito postao sinonim za dobro kazalište, a meni je, kao i svim pravim Hrvatima, očito trebalo vremena da to shvatim tek u trenutku kad autor bere svjetske lovorike i globalno “osvaja” pozornice.
  
  Možda nam ni to nije dovoljno pa su na ovoj premijeri iz nekih neočekivano važnih razloga izostale brojne naše medijske kuće, dajući javnosti do znanja što misle o važnosti praćenja kulture i jednog od najznačajnijih hrvatskih suvremenih kulturnih ambasadora u svijetu?
  
  E, ovdje ne bi trebalo raditi grešku pa čekati da “Sladoled” prvo dobije nagrade u Poljskoj, Francuskoj, SAD-u ili Brazilu, ta kazališna poslastica dostupna je na domaćem terenu sada i šteta bi bilo propustiti je. Na kraju, nije do medija i raznoraznih institucija, već do vjerne i iskrene publike. A mene će “Sladoled” opet vidjeti na proslavi stote izvedbe. Kako je krenulo, možda već ove godine.
  
  © BLOG I TAKO TO, 31.1.2014., Igor Weidlich

• Zabavna i životna predstava
  © LA COUTURE, 1.2.2014., Ana Samaržija

  Smanji kritiku

  Zabavna i životna predstava

  Iza naziva omiljenog deserta djece i mnogih odraslih krije se zabavna i vrlo životna predstava Teatra Gavran, i ovog puta izašla iz pera Mire Gavrana.
  
  Teatar Gavran siječanj je završio svojom prvom ovogodišnjom premijerom. U Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski odigrana je komedija „Sladoled“. Projekcija je to jednog klasičnog odnosa majke i kćeri, od najranijih dana pa sve do starosti. Tako pratimo njihove probleme i zavrzlame od privikavanja na vrtić, prvog dana škole, burnih tinejđerskih i studentskih dana preko odrasle do poodmakle dobi. Glavne junakinje su jedna vrckava i buntovna djevojčica i njezina majka, koja se pokušava snaći u novim situacijama koje joj život donosi. No, ako ste pomislili da je riječ o teškim i dramatičnim scenama, prevarili biste se.
  
  Poteškoće na koje svi nailazimo tijekom odrastanja, ali i kasnije tijekom sazrijevanja, prikazane su na vrlo komičan i opušten način, blizak svima. To su situacije koje su svima poznate, vokabular kojim se i sami koristimo, reakcije karakteristične u naši prepirkama s majkama ili bakama. Upravo su nas zato toliko nasmijale, jer smo u ova dva ženska lika prepoznali sebe i svoju obitelj, uvidjeli procese kroz koje, više ili manje, svi prolazimo.
  
  A ima još nešto svojstveno nama Hrvatima što su autori predstave naglasili. Naime, majka i kći sav svoj razgovor obavljaju na terasi jedne slastičarnice, uživajući u sladoledu, a kasnije u kavi. Ritual je to s kojim nam je cijela ova situacija učinjena još bližom, s kojom se još više možemo poistovjetiti.
  
  U glavnim ulogama nastupile su Ana Vilenica i Mladena Gavran, a redateljske se palice primio Boris Svrtan. Glumice su izvrsno odigrale sve faze života i kroz tipične situacije dočarale promjene u formiranju ličnosti. Tako Vilenicu pratimo od malene zaigrane djevojčice, zanesene studentice do ozbiljne žene, sad već majke, s vlastitim problemima. Zanimljivo je bilo pratiti promjene u odnosu majke i kćeri, pri čemu je posebno zabavila Mladena Gavran portretirajući umirovljenicu.
  
  Iako vrlo jednostavna priča, kroz sat i pol podsjetila nas je na važnost jednog od ključnih odnosa, onoga majke i kćeri; na svu ljubav, razumijevanje i podršku koja nam je potrebna. Prikazana vrlo životno, a samim time i komično, potakla nas je da preispitamo vlastite odnose i smjer u kojem bi oni mogli ići. Zato nemojte oklijevati, te povedite svoju majku, kćer, oca, prijatelja ili prijateljicu na „Sladoled“ jer će svakome dobro doći doza smijeha uz tipične obiteljske situacije!
  
  © LA COUTURE, 1.2.2014., Ana Samaržija

• Preporučujem svima da svakako pogledaju ovu predstavu
  © ZAGREBANCIJA, PRVI NOVINARSKI PORTAL O ZAGREBU, 1.2.2014, Kostadinka Velkovska

  Smanji kritiku

  Preporučujem svima da svakako pogledaju ovu predstavu

  Teatar GAVRAN 30. siječnja 2014. u maloj dvorani Lisinski imao je premijeru predstave SLADOLED, autora Mire Gavrana, najizvođenijeg hrvatskog kazališnog pisca u zemlji i inozemstvu u proteklih 20-tak godina. Djela su mu provedena na 35 jezika. Njegove knjige doživjele su više od 150 izdanja u zemlji i inozemstvu, nastalo je više od 250 kazališnih premijera diljem svijeta, a broj gledatelja je respektabilan, više od tri milijuna. U Slovačkoj i u Poljskoj djeluju festivali pod nazivom GAVRANFEST, što je velika čast dramskom piscu, da izvan zemlje rođenja ima festivale na kojima se izvode predstave nastale prema njegovim tekstovima. Tekst predstave SLADOLED je još jednom potvrdio da je Miro Gavran veliki poznavatelj dijaloga, psihologije i vrlo talentiran dramatičar. Gledajući predstavu SLADOLED publika se u isto vrijeme smijala, plakala, prepoznavala svoje rečenice i stiuacije.
  
  Redatelj predstave Boris Svrtan, poznat i uspješan glumac, redatelj, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, predsjednik HDDU, koji je do sada kao redatelj potpisao deset režija, dobitnik više prestižnih nagrada, ovu je predstavu definitivno režirao s puno poetičnosti, emocija, znanja,.... Glumice je odlično vodio, tako da su Mladena Gavran i Ana Vilenica bile fenomenalne, pokazale su svu raskoš svojih talenata. Scenu i kostime je napravila Jasmina Pacek, glazbu Neven Zebić, oblikovanje svjetla Mario Vnučec, šminka Zdenka Mihelj. Uvjerena sam da će ova predstava postati hit i da će doživjeti puno, puno izvedbi. Čestitam svima i želim im puno uspjeha, zaslužili su!! Preporučujem svima da svakako pogledaju ovu predstavu.
  
  Voli vas vaša Kosta!
  
  © ZAGREBANCIJA, PRVI NOVINARSKI PORTAL O ZAGREBU, 1.2.2014, Kostadinka Velkovska

• Majka i dijete
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2014.

  Smanji kritiku

  Majka i dijete

  Sladoled u kvartovskoj slastičarnici tradicionalno je mjesto razgovora između majke i kćeri i to se ponavlja desetljećima od prvog odlaska kćeri u vrtić (istodobno s prvim danom na poslu majke koja je netom završila studij prava). Između prizora prolaze godine u životima protagonistica, odijeljene zatamnjenjima u kojima se preko zvučnika govori o povijesti i karakteristikama sladoleda. Situacije koji se nižu predstavljaju najčešće prekretnice u životnim prilikama i razvitku osobnosti tih dviju žena, pa je tako drugi na redu prvi kćerkin dan u školi, ali i konačana spoznaja da ih je njezin otac ostavio zbog mlađe ljubavnice, pa problemi puberteta i tinejdžerskog doba, kćerkine i majčine ljubavne zavrzlame sve do majčinog odlaska u mirovinu, a potom u dom i neočekivanog preokreta na kraju.
  
  U svojoj novoj komediji Miro Gavran se ponovo dokazuje kao pravi tvorac uspješnica preciznošću dramaturških rješenja u stvaranju tipičnih, čestih i vrlo prepoznatljivih situacija i odnosa, te životnim, a istodobno i vrlo funkcionalnim dijalogom koji iznimnom vrsnoćom i sažetošću u nekoliko rečenica opisuje mijene likova i životnog okruženja, pa njegov tekst i pored prividne nepretencioznosti i usmjerenosti na zabavljanje publike pokazuje i umijeće u stvaranju kompleksnih osobnosti i autorovu sklonost da u ženskim licima pronađe veću nijansiranost u odnosu prema svijetu u kojem žive i gdje im je mahom teže no muškarcima bez kojih najčešće ne mogu čak niti onda kada im oni nanose bol ili nepravdu.
  
  Tako osmišljen Gavranov tekst upravo u malim pomacima od tipičnih situacija, a ponekad i općih mjesta, pronalazi originalnost i razumijevanje ljudskih sudbina likova koje očito kao njihov tvorac voli čak i onda kada njihovi potezi nisu pozitivni. Uz to radi se o tekstu koji je mišljen upravo za izvođenje na sceni, a ne za čitanje, pa njegove vrijednosti mogu doći do punog izražaja tek u iznimnim glumačkim interpretacijama. Zato su izrazitoj uspješnosti Sladoleda bitno pridonijele Mladena Gavran kao majka i Ana Vilenica kao kći širokim rasponom prikazanih osjećaja, ali i pomacima koji su dolazili do granice efektne stilizacije. Ta stiliziranost je bila posebice vidljiva kod Ane Vilenice u tumačenju kćerke kao male djevojčice, a potom tinejdžerice i mlade djevojke. Vilenica nije išla za time da oponaša njihove godine, ali je neke tipične odlike ponašanja u tim razdobljima malo potencirala i time postigla iznimno komične efekte koji su zabavljali gledatelje, a da pritom nisu gurnuli u pozadinu probleme koje takvo ponašanje donosi i samoj kćerci, ali i njezinoj majci.
  
  Mladena Gavran je humoru pridonosila kontrapunktirajući u tim prizorima dojmljivu ozbiljnost majke, izvanredno nijansirano prikazujući njenu borbu da ostane barem prividno smirena i puna razumijevanja, a da je pritom tek nekom sitnom gestom ili kratkom replikom pokazala s kojim se problemima nosi i to uglavnom potiskivanjem, a ne rješavanjem. Protjecanjem vremena kćerka u interpretaciji Ane Vilenice (koja i time dokazuje široki raspon svog glumačkog umijeća) postaje slična majci kroz potiskivanje problema i nastojanje da se to što manje vidi, dok Mladena Gavran napušta svoju glumački impresivnu suzdržanost i bravurozno pokazuje kako se majka u poznim godinama oslobađa pritiska koji su joj nametali i životni uvjeti, ali i briga za kćerku.
  
  Gotovo identična reagiranja majke i kćeri na slične situacije potencirali su i kostimi Jasmine Pacek koja potpisuje i funkcionalnu minimalističku i gotovo prozračnu scenografiju koja uspješno stvara pomalo nostalgično okružje, a uz to je pogodna i za seljenje teatra koji nema vlastitu dvoranu. Sve su haljine i majke i kćeri bile iste sive boje, a različitost dobi stvarale su različitim krojevima. To je uz sličnost majke i kćeri ukazivalo i na to da su njih dvije poput mnogih žena i da su se borile s problemima koji se s malim varijacijama često ponavljaju.
  
  U svemu tome bile su posebne interpretacije dvije sjajne glumice koje je potpuno razigrao redatelj Boris Svrtan. On je i pored nekih vrhunskih redateljskih dometa mnogo češće u našem teatru (ponajviše u Gavelli) nastupao kao glumac, a već desetak godina (sada kao izvanredni profesor) predaje na Odsjeku za glumu zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Vjerojatno zbog svoje vezanosti za glumu Svrtan u režiji ovog komada nije išao na neke posebne redateljske efekte nego se koncentrirao na preciznost glumačkog izraza i usklađivanje dva različita glumačka temperamenta, te pronalaženje pravog ritma predstave koja je oduševila publiku u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2014.

• Poučak iz slastičarnice
  © Dora Žic, GLAS KONCILA, 3.3.2014.

  Smanji kritiku

  Poučak iz slastičarnice

  Miro Gavran: »Sladoled« - redatelj: Boris Svrtan; glume: Mladena Gavran, Ana Vilenica; Teatar Gavran, Zagreb, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga, 21. veljače.
  
  U običnoj gradskoj slastičarnici, mnogima omiljeni sladoled slastica je koja iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, dovodi majku i kći, kao glavne junakinje dopadljive i pamtljive kazališne predstave. Njih dvije svoju su »sladolednu priču« započele još prije kćerina dana u vrtiću. Slastičarnica je mjesto na kojem se jedna drugoj povjeravaju, otvaraju dušu i razmatraju vlastite živote, zaslađujući si ih čašicom sladoleda. Mučni odlasci u vrtić, prvi dani škole, buntovni pubertet te odrastanje i starenje začinjeni su emocijama u odnosu majke i kćeri, ali i njihovim odnosima s muškarcima koji im prolaze kroz živote.
  
  Komedija koja kroz stereotipe maštovito progovara o međuljudskim odnosima i prolaznosti života na mnoge će načine pronaći put do gledatelja različitih profila. Upravo iz razloga što prati život od najranijeg djetinjstva do kasne starosti te tipične uspone i padove u njem, malo je onih koji se neće poistovjetiti s likovima ili makar prepoznati u nekoj od scena.
  
  Kako godine na pozornici prolaze, tako se mijenja i pozadinska glazba te modni izričaj dviju protagonistica, a jedino što scenski ostaje nepromijenjeno je stara gradska slastičarnica. S godinama i njihov odnos ima svoje bolje i lošije trenutke, muškarci dolaze i odlaze iz života dviju žena, djeca i unuci im ulaze u živote, ali i tu postoji konstanta: njihovi razgovori, uz dobar sladoled.
  
  Duhovita predstava osim dobro osmišljene priče nudi i tople dijaloge koji će pokazati da se iza njihova humora krije ozbiljna tema prolaznosti i same ljudskosti. Uza sve manje ili veće probleme u međuljudskim odnosima, uvijek je važno naći neki »sladoled«, kao temelj komunikacije i njegovanja odnosa s najbližima.
  
  © Dora Žic, GLAS KONCILA, 3.3.2014.